Prvo što polaznicima kažemo na početku ciklusa: nemamo ambiciju da tremu uklonimo. Nemaju je ni govornici koje gledate na velikim konferencijama. Ono što oni imaju jest rutina koja tijelo drži u radnom, a ne u paničnom stanju.
Rutina počinje dva sata prije nastupa, a ne dvije minute. Voda, hodanje, kratko zagrijavanje glasa na tekstu koji vam je dosadan — namjerno dosadan, jer ne želite da vam se prvi put emocionalno dogodi na sceni.
Deset minuta prije izlaska radimo takozvani produženi izdisaj: udah na četiri, izdisaj na osam, šest ponavljanja. To je najkraći put da se puls smanji bez razmišljanja o pulsu.
U prvoj minuti govora dopustite si sporiji tempo od onoga koji vam se čini prirodnim. Publika vam ne mjeri brzinu, ali mjeri sigurnost — a sigurnost zvuči kao pauza na pravom mjestu.
Ono što najviše pomaže dugoročno jest broj ponavljanja. Polaznik koji u osam tjedana nastupi dvanaest puta pred devet ljudi dolazi na deveti nastup s tijelom koje već zna da će preživjeti. To se ne može pročitati, samo odvježbati.