Publika u prvim rečenicama sklopi tihi ugovor: „ovaj čovjek ide nekamo, pratim ga”. Ako u trećoj minuti nastupi nabrajanje bez smjera, ugovor puca i pažnja odlazi u telefone.
Rješenje je banalno i zato ga svi preskaču: nakon uvoda izgovorite jednu rečenicu koja kaže o čemu ćete govoriti i zašto to slušatelja treba zanimati. Ne dvije, ne pet — jednu.
U dvorani to zovemo „obećanje i karta”. Obećanje je korist, karta je putanja. Kad publika zna oboje, dopušta vam i suhe dijelove govora, jer vjeruje da vode nekamo.
Provjera je jednostavna: zamolite kolegu da nakon vašeg uvoda ponovi u jednoj rečenici o čemu će biti govor. Ako ne može, problem nije u publici.